Otok Lastovo se spominje već u IV. stoljeću prije Krista kao Ladesta i Ladeston. Dorani, koji su došli iz Sirakuze nazivaju ga Ladestanos. Rimljani ga nazivaju Augusta Insula tj. Carski otok. U srednjem vijeku pisalo se Augusta, Lagusta i Lagosta. Sredinom X. stoljeća naziva se slavenskim imenom Lastobon, što dokazuje da je u to vrijeme već bio nastanjen Hrvatima.

Iako najstariji pisani dokument o Lastovu datira iz IV. stoljeća, tragovi prisutnosti čovjeka na Lastovu – pronađeni u Račoj špilji, ukazuju na stalnu prisutnost čovjeka već od kamenog doba (8500. g.  prije Krista).

Primarno je otok bio naseljen Ilirima. Nalazi grčke keramike ukazuju da je otok bio na jednoj od grčkih trgovačkih putanja na Jadranskom moru te da je, prema nekim autorima, bio dio grčke kolonije Issa koja je centar imala na otoku Visu.

Kada su Rimljani osvojili provincije u Dalmaciji, naselili su i Lastovo. Rimljani su ostavili vrlo jasne tragove dugog obitavanja na otoku. Takozvane “villae rusticae” (lat. seoske vile – poljoprivredna gospodarstva) ili vodocrpilišta poznata kao “lokve” su samo neki od spomenika koje su Rimljani ostavili. Svoje sjedište su imali na mjestu današnjeg naselja Ubli. Rimsko Lastovo je cvalo tijekom prvih stoljeća novog vijeka da bi ubrzo nakon toga opustjelo.

Nakon dolaska Slavena na Jadransko more u VII. stoljeću, Hrvati su naselili najveći dio Dalmacije – uključujući i Lastovo. Stoga oko 950. bizantski car Constantine VII. Porphyrogenitos spominje Lastovo u njegovu priručniku o vladanju Carstvom (De Administrando Imperio) koristeći sada već poslavenjeno ime Lastobon. Kobne 998. g. Venecijanski dužd Pietro Orseolo II. je poduzeo vrlo intenzivne akcije protiv hrvatskih i neretvanskih gusara duž cijele jadranske obale i otoka, pa tako i protiv Lastovaca. Prihvativši neravnopravnu borbu, nakon žestokog otpora poginula je većina stanovnika. Prema mletačkim izvorima ostalo je na životu svega 36 obitelji od oko 1200 stanovnika koliko se procjenjuje da je tada živjelo na otoku. Tada su Mlećani potpuno razorili postojeće naselje, nakon čega su stanovnici Lastova odlučili izgraditi grad na unutarnjoj strani brda tako da je brdom odvojen od obale i samim time se može lakše braniti.

Tijekom naredna dva stoljeća stanovnici Lastova su se posvetili poljoprivredi, zanemarujući svoju pomorsku tradiciju. Izostanak jasnih povijesnih dokumenata i gotovo potpuni izostanak opisa zbivanja na Lastovu tijekom ranog srednjeg vijeka vrlo vjerodostojno svjedoči o vrlo jakoj autonomiji koju je Lastovo tada imalo.

Lastovo je od VII. do XIII. stoljeća nakratko moglo doći pod vlast različitih vladara kao što su Bizantski car, Dukljani ili Neretvljani no Lastovo je samo Hrvatske kraljeve priznavalo kao svoje zvanične vladare.

Nakon što je 1180. Hrvatsko-Ugarski kralj Bela III. oslobodio Hvar, Lastovo je sudjelovalo u restrukturiranju Hvarske biskupije koja je 1185. pripala Splitskoj nadbiskupiji. Stanovnici Lastova su se dobrovoljno pridružili Dubrovačkoj republici nakon što je Republika 1252. obećala da će poštivati unutarnju autonomiju Lastova. Elementi tog sporazuma su ugrađeni i u Statut Republike Dubrovnik napisan 1272. godine.

1310. godine Lastovo je dobilo svoj prvi pisani propis – Lastovski statut koji ima sve osobine zakona. Prema Statutu, otokom upravlja Vijeće od 20 članova koji svoju funkciju obnašaju od izbora pa sve do smrti. Godine 1486. ovlasti Vijeća su potpale pod Parlament Republike tako da je Lastovo izgubilo veliki dio svoje autonomije. Stalno ograničavanje lastovske autonomije i visoke dadžbine dovele su do kratkotrajnog ustanka na Lastovu tijekom 1602. Na poziv otočana, Venecija je okupirala otok 1603. godine da bi ga 1606. vratila Dubrovniku. Naredni pokušaj ustanka se zbio 1652. no bez uspjeha. Štoviše, nakon tih nemira Lastovo je dodatno izgubilo na autonomiji.

Tijekom turskih osvajanja, Lastovo je često bilo meta gusara iz Ulcinja. Kako bi zaštitili otok, Lastovci su uveli obavezno služenje vojnog roka. Vojni rok je ukinut u XVIII. stoljeću kada su gusari iz Ulcinja promijenili zanimanje i postali trgovci.

Nakon što su Francuzi 1806. okupirali i nedugo zatim ukinuli Dubrovačku republiku, Lastovo je postalo dio Francuskog imperija. Francuzi su napravili utvrdu na brdu Glavica i u borbi protiv Britanaca mobilizirali otočane. Dvije godine prije kraja Napoleonovog imperija Britanci su okupirali Lastovo (1813.-1815.) da bi nakon pada Napoleona, na Berlinskom kongresu, Lastovo pripalo Habsburškom carstvu. Tijekom tog razdoblja, Lastovo je bilo dio oblasti Dubrovnik u provinciji Dalmacija, a pod kontrolom Austrije. Sve do 1829. Lastovo je imalo nezavisno sudstvo, no nakon toga je potpalo pod jurisdikciju suda na Korčuli.

Tijekom prvog svjetskog rata, Austro-Ugarska vojska je oformila garnizon na Glavici. U utvrdi su bili vojnici koji su bili mahom Manari s privremenim boravkom na Lastovu. Uprava je naredila zamračenje i zabranila crkvena zvona tijekom rata. Pred kraj 1917. godine francuski avioni su bombardirali Lastovo, a nakon toga su sletjeli na Lastovo u potrazi za informacijama. Ubrzo su na Lastovo su došle i Talijanske trupe te su se sukobile s Francuzima koje su zarobili i tretirali ih kao ratne zarobljenike. Iako su francuski vojnici na Lastovu imali status ratnih zarobljenika, informaciju o kraju rata je na Lastovo donio francuski avion koji je 04.11.1918. bacio informativne letke na Lastovo.

Tjedan dana nakon toga, 11. studenog 1918. talijanska vojska je okupirala Lastovo. Naime, Lastovo kao i veći dio Dalmacije je u Tajnom londonskom ugovoru (1915.) bilo prepoznato kao talijanski teritorij. Italija je svoj zahtjev za pripajanjem većeg dijela Dalmacije bazirala na činjenici da su u svim djelovnima Dalmacije obitavale grupe Talijana. Ali zapravo radilo se o nagradi za sudjelovanje u ratu na strani Atlante. Ipak, pod utjecajem Američkog predsjednika Woodrowa Wilsona koji je podržavao nacionalni pristup pri određivanju granica, ideja da se cijela Dalmacija pripoji Italiji je odbačena. Uslijed prijedloga Američkog predsjednika Woodrow Wilsona jedino je Zadar (tada zvani Zara), u kojem su Talijani imali većinu, pripao Italiji. No, Rapallskim sporazumom iz 1920. napravljena je iznimka i ‘Lagosta’ je pripala Italiji zbog strateških razloga. Ta iznimka je bila podržana jer je na Lastovu obitavala talijanska manjina, a s druge strane, pripajanje Lastova Italiji je djelovalo kao dobar kompromis koji će umiriti Talijanske strasti.

Nakon početka fašizma u Italiji (1922.) politika talijanizacije svih ‘stranih’ dijelova je započela. Kao posljedica toga, hrvatske škole su zatvorene i talijanski je postao jedini službeni jezik na Lastovu. Te promjene je pratio rast životnog standarda na otoku. Brojni javni radovi su započeti, a otočka populacija je doživjela svoj maksimum od oko 2.000 stanovnika. Taj nagli rast populacije je bio potaknut i imigracijom Talijana iz drugih dalmatinskih gradova koji su željeli živjeti pod talijanskim vodstvom.

Kada su 1941. godine sile osovine prodrle u Kraljevinu Jugoslaviju, ona je doživjela vrlo brzi kolaps. Nakon toga je veliki dio Dalmacije pripojen Italiji a ostali dio Hrvatske je pripojen  Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Nedugo nakon kapitulacije Italije 08.09. 1943. partizani s Titom na čelu su zauzeli Lastovo i priključili ga Jugoslaviji. Nakon rata, Lastovo je postalo dio Socijalističke republike Hrvatske, jedne od 6 republika Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Do 1953. većina stanovnika Lastova talijanske nacionalnosti napustila je Lastovo, prekidajući dugogodišnju prisutnost Talijana na Lastovu. No, to razdoblje je obilježeno i velikim iseljavanjem Lastovaca hrvatske nacionalnosti prvenstveno u Australiju i Ameriku.

Nakon drugog svjetskog rata Lastovo je doživjelo istu sudbinu kao i obližnji otok Vis – postalo je otok rezerviran za vojsku. Stoga je pristup Lastovu bio zabranjen stranim državljanima. To je, dakako, dovelo do ekonomske stagnacije i depopulacije otoka. No, istovremeno, to je omogućilo očuvanje lastovske prirode u onom primarnom obliku. 1988. godine zabrana je bila ublažena te je stranim državljanima omogućen dolazak na Lastovo.

Nakon što je Hrvatska 1991. proglasila samostalnost, pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) su na Lastovu ostali sve do 31. svibnja 1992. u 03.30 sati – kada su napustili vojne baze na Lastovu.

Agresija na Hrvatsku je završila 1995. a Lastovo je izbjeglo veliki dio razaranja koja su zahvatila znatan dio Hrvatske. No usprkos tome depopulacija Lastova se nastavila sa 1205 osoba 1991. na 835 osoba 2001., i 798 osoba 2011.

29. rujna 2006. Hrvatski sabor je donio Zakon o proglašenju Parka prirode “Lastovsko otočje”. Time je Lastovsko otočje postalo jedanaesti park prirode u Hrvatskoj. Zaštitom će se sačuvati njegove baštinjene krajobrazne i kulturne vrijednosti, te biološka i krajobrazna raznolikost, što uključuje pripadajuće more i podmorje.

Izvor: Plan ukupnog razvoja Općine Lastovo (PUR)